Projekt: Ploveći paviljon za Bijenale
Lokacija: Kraljevica-Rijeka-Venecija
Naručitelj: Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture
Arhitekt: Saša Begović,Marko Dabrović,Igor Franić,Tanja Grozdanić,Leo Modrčin(povjerenik/commissioner),Petar Mišković,Silvije Novak,Veljko Oluić,Helena Paver Njirić,Lea Pelivan,Toma Plejić,Goran Rako,Saša Randić,Idis Turato,Pero Vuković,Tonči Žarnić
Godina projektiranja: 2010.
Status: projekt, Venecijanski Bijenale
Ukupna tlocrtna površina: 17 700 x 8400 x 5375 mm, 800 m3
Prostorni crtež sačinjen od metalnih rešetki formira „prostor u prostoru“ i preispituje temeljne arhitektonske odnose poput punog i praznog, mase i volumena, definiranog i neodređenog, naseljivog i perceptivnog... Čelična rešetka pokazuje da se o prostoru može razmišljati kroz gradacije njegove gustoće, te da prostor ne mora biti apstraktni pojam i praznina omeđena čvrstim granicama. U slučaju paviljona-broda prostorna gustoća je doslovno reprezentirana kao optički upečatljiva fizička struktura koja potiče na refleksiju o različitim fenomenima, koji ispunjavaju prostor i čine ga konkretnim medijem. Naime, prostor je ispunjen različitim oblicima gustoće: gustoćom svjetla, gustoćom topline, gustoćom strujanja zraka, gustoćom događaja, što rešetka paviljona-broda dijagramatski prikazuje.
...
No, postoji i arhitektura koja nije utilitarna u užem smislu, koja nema neposrednu obavezu rješavati egzistencijalna pitanja nego pripada polju arhitektonskog eksperimenta koji je neraskidiv dio arhitektonske discipline i povijesti arhitekture. U takvu arhitekturu spada i paviljon-teglenica. Teglenica i njena prostorna zamisao nisu proizvod neke specifične ideologije, nego se ideologija „kači“ za teglenicu kroz njene interpretacije. Ako se nastupa s pozicije u kojoj je građenje isključivo materijalizirani dijagram moći, teglenica postaje simbolički reprezent discipline koja nije ništa drugo nego servisiranje ideologije i taj „izvorni grijeh“ arhitekture se nikako ne može iskupiti. Sa suprotne pozicije u kojoj se arhitekturi dozvoljava autonomija, teglenica se interpretira kao nastavak utopijske tradicije eksperimentalne arhitekture koja uključuje i kolapse, koji su integralni dio konceptualnih istraživanja zabilježenih u svim arhitektonskim epohama i u svim tipologijama.
Maroje Mrduljaš
